Psihosomatski simptomi su stvarni tjelesni simptomi, poput lupanja srca, stezanja u prsima, probavnih smetnji, glavobolje ili umora, u čijem nastanku ili održavanju važnu ulogu imaju stres, tjeskoba i emocionalno opterećenje. Nisu umišljeni. Nastaju preko živčanog, hormonalnog i imunološkog sustava, istim putovima kojima tijelo inače reagira na opasnost. Zbog toga zahtijevaju i tjelesnu i psihičku stranu procjene, a ne izbor između njih.

Što znači psihosomatika?

Riječ dolazi od grčkog psyche (duša, um) i soma (tijelo), i opisuje nešto što svi poznajemo iz iskustva: prije ispita steže u želucu, pred važan razgovor lupa srce, nakon teškog razdoblja boli glava ili leđa. Psihosomatska medicina bavi se time kako um i tijelo utječu jedno na drugo, u oba smjera. Kronična tjelesna bolest opterećuje raspoloženje, a dugotrajan stres i tjeskoba mijenjaju rad tijela.

U suvremenoj medicini dio tih stanja opisuje se kao funkcionalni poremećaji: simptomi su stvarni i ometajući, ali ih ne objašnjava oštećenje nekog organa, nego promijenjen način na koji tijelo i mozak rade. Međunarodna klasifikacija bolesti (MKB-11) za izražene, dugotrajne oblike koristi naziv poremećaj tjelesnog distresa.

Takve tegobe su vrlo česte. Primjerice, u istraživanju koje je obuhvatilo nekoliko tisuća novih pacijenata neuroloških ambulanti, kod otprilike trećine simptomi nisu bili, ili su bili samo djelomično, objašnjeni neurološkom bolešću.

Zašto „sve je u glavi" nije točno?

Rečenica „nalazi su vam uredni, to je od živaca" ljudi često dožive kao optužbu da glume ili pretjeruju. Posljedica je da prestanu vjerovati liječnicima, idu od pregleda do pregleda ili odustanu od pomoći.

Točnije je reći ovako: simptom postoji u tijelu, a mozak je organ koji ga stvara, pojačava ili održava. Tako je sa svakim simptomom, i s onima kod kojih je uzrok upala ili prijelom. Kod psihosomatskih tegoba razlika je u tome što je glavni pokretač promijenjena regulacija, a ne oštećenje tkiva. To ne čini tegobe manje stvarnima, nego mijenja način liječenja.

Kako stres postaje tjelesni simptom?

Kad mozak procijeni situaciju kao prijetnju, aktivira sustav za „borbu ili bijeg". Simpatički živčani sustav ubrzava srce i disanje, podiže tlak, napinje mišiće i usporava probavu. Hormonska os stresa povećava lučenje kortizola. Sve je to korisno kad treba pobjeći od opasnosti ili se usredotočiti na zadatak.

Problem nastaje kad se taj sustav uključuje prečesto ili se ne uspijeva isključiti:

• srce i krvne žile: lupanje srca, preskakanje, osjećaj pritiska u prsima
• disanje: plitko i ubrzano disanje dovodi do pada ugljičnog dioksida u krvi, što izaziva trnce u rukama i oko usta, vrtoglavicu i osjećaj „nedostatka zraka"
• mišići: dugotrajna napetost uzrokuje glavobolju tenzijskog tipa, bolove u vratu, ramenima i čeljusti
• probava: mučnina, grčevi, proljev ili zatvor; mozak i crijeva su izravno povezani živčanim putovima
• san i umor: stalna pobuđenost remeti san, a neispavanost pojačava bol i osjetljivost

Postoji i drugi mehanizam. Mozak stalno prima signale iz tijela i odlučuje kojima će posvetiti pažnju. Kad smo uplašeni ili iscrpljeni, taj „filtar" se mijenja: normalni signali, poput vlastitih otkucaja srca ili pokreta crijeva, postaju glasni i doživljavaju se kao znak bolesti. Strah od bolesti zatim podiže pobuđenost, koja pojačava simptome. Tako nastaje krug koji se sam održava.

Najčešći simptomi:

Tegobe koje ljudi najčešće dovode do psihijatra, nakon što su obišli druge specijaliste, uključuju lupanje srca i bol u prsima, osjećaj nedostatka zraka i knedle u grlu, vrtoglavicu, trnce, glavobolju, probavne smetnje, kroničnu bol u leđima ili mišićima, iscrpljenost i smetnje koncentracije.

Kod dijela ljudi tjelesni simptomi su glavni ili jedini oblik u kojem se pokazuje depresija ili anksiozni poremećaj. To je osobito često kod muškaraca i starijih osoba, koji o tuzi i strahu govore rjeđe nego o boli ili umoru.

Prvo tjelesna obrada, ali promišljeno

Psihosomatsko objašnjenje nikada ne smije biti razlog da se propusti tjelesna bolest. Novi simptomi zaslužuju odgovarajuću medicinsku procjenu, a neki traže hitnu reakciju. Bez odgađanja liječniku se treba javiti:

• kod boli u prsima u naporu, koja se širi u ruku, vrat ili čeljust, ili je praćena znojenjem i otežanim disanjem (hitna pomoć, 194 ili 112)
• kod iznenadne slabosti, utrnulosti jedne strane tijela, smetnji govora ili vida (hitna pomoć)
• kod neobjašnjenog gubitka tjelesne težine, noćnog znojenja, povišene temperature ili krvi u stolici
• kad se novi simptomi prvi put jave u srednjoj ili starijoj dobi

S druge strane, kad je obrada napravljena i nalazi su uredni, ponavljanje istih pretraga rijetko pomaže. Svaki novi pregled kratkoročno smiri, ali dugoročno učvršćuje uvjerenje da „nešto nisu našli". Tada je korisnije promijeniti pitanje: ne više „koja bolest to uzrokuje", nego „zašto ovi simptomi traju i što ih održava".

Tjeskoba, depresija i tijelo

Panični napadaj je vjerojatno najpoznatiji primjer. Lupanje srca, stezanje u prsima, gušenje, trnci i strah od smrti mogu izgledati kao srčani udar, pa mnogi prvi napadaj dožive na hitnom prijemu. Kad se srčani uzrok isključi, a napadaji se ponavljaju, riječ je o stanju koje se dobro liječi. Više o tome u tekstu Anksioznost i tjeskoba: kako prepoznati simptome.

Depresija se također često pokazuje kroz tijelo: kao bol, umor koji ne prolazi odmorom, gubitak apetita ili probavne tegobe. Pregled najčešćih simptoma depresije pomaže prepoznati tu vezu.

Što pomaže?

Liječenje počinje dobrim objašnjenjem. Kad osoba razumije kako nastaju njezini simptomi, strah se smanji, a s njim često i sami simptomi.

Najbolje dokaze ima kognitivno-bihevioralna terapija, koja pomaže prekinuti krug između tjelesnih senzacija, straha i izbjegavanja. Korisni su i postupni povratak tjelesnoj aktivnosti, tehnike disanja i opuštanja te fizioterapija kod mišićnih bolova.

Kad su u podlozi anksiozni poremećaj ili depresija, liječi se osnovno stanje, psihoterapijom, lijekovima ili njihovom kombinacijom. Neki antidepresivi pritom ublažavaju i kroničnu bol. Najbolji ishod postiže se kad obiteljski liječnik, specijalist za tjelesne tegobe i psihijatar rade usklađeno, umjesto da pacijent sam prenosi poruke između njih.

Kada se javiti stručnjaku?

Psihijatrijsku procjenu vrijedi razmotriti ako tjelesni simptomi traju mjesecima unatoč urednoj obradi, ako se ponavljaju u razdobljima stresa, ako ste zbog njih počeli izbjegavati aktivnosti ili ako uz njih postoje tjeskoba, pad raspoloženja ili stalna briga za zdravlje. Kako izgleda taj razgovor opisali smo u tekstu Prvi pregled kod psihijatra.

Česta pitanja

• Može li stres izazvati fizičke simptome? Da. Stres preko živčanog i hormonalnog sustava mijenja rad srca, disanja, mišića i probave, i može izazvati stvarne, ponekad vrlo neugodne simptome.
• Jesu li psihosomatski simptomi umišljeni? Nisu. Osoba ih stvarno osjeća, a nastaju stvarnim biološkim mehanizmima. Razlika je u tome što ih ne uzrokuje oštećenje organa, nego promijenjena regulacija tijela i mozga.
• Kako znati je li bol u prsima od tjeskobe? Po samom osjećaju to se ne može pouzdano procijeniti. Bol u prsima treba prvo procijeniti liječnik, a kod boli u naporu ili uz otežano disanje treba zvati hitnu pomoć. Tek kad je srčani uzrok isključen, ima smisla razmatrati tjeskobu.
• Treba li mi psihijatar ako su simptomi tjelesni? Ako je tjelesna obrada napravljena, a simptomi traju i ometaju život, psihijatar može pomoći razumjeti što ih održava i predložiti liječenje. To ne znači da se odustaje od tjelesne skrbi.
• Mogu li se psihosomatske tegobe izliječiti? Kod mnogih ljudi značajno se ublaže ili povuku, osobito kad se liječe i tjeskoba ili depresija koje ih prate. Kod dugotrajnih tegoba cilj je često bolje funkcioniranje i manje straha, čak i ako simptomi ne nestanu potpuno.

Ima li TMS mjesto u liječenju?

Transkranijalna magnetska stimulacija (TMS) nije primarno liječenje psihosomatskih simptoma, ali može imati mjesto kada su tjelesne tegobe dio depresivnog ili anksioznog poremećaja, osobito ako standardno liječenje nije donijelo dovoljno poboljšanja. TMS neinvazivno modulira aktivnost moždanih mreža uključenih u regulaciju raspoloženja, tjeskobe i doživljaja tjelesnih senzacija. Najviše dokaza postoji za liječenje depresije, dok se učinak na anksiozne i pojedine bolne simptome još istražuje. Kod pravilno odabranih pacijenata poboljšanje osnovnog psihičkog poremećaja može biti praćeno i smanjenjem tjelesnih simptoma. Zato se TMS ne primjenjuje zato što je neki simptom proglašen „psihosomatskim“, nego nakon cjelovite procjene i utvrđivanja poremećaja na koji se liječenjem želi djelovati.

Zaključak

Psihosomatika ne dijeli ljude na one čiji su simptomi „pravi" i one kod kojih je „sve od živaca". Tijelo i mozak rade zajedno, a stres i tjeskoba mogu izazvati stvarne tjelesne tegobe. Dobra skrb isključuje ozbiljne tjelesne uzroke, a zatim se bavi onim što simptome održava.

Ako tjelesni simptomi traju unatoč urednim nalazima, ometaju svakodnevicu ili niste sigurni koji bi bio sljedeći korak, psihijatrijski pregled može pomoći razjasniti vezu između stresa, raspoloženja i tijela te predložiti odgovarajuće liječenje.

Izvori

World Health Organization. ICD-11: 6C20 Bodily distress disorder. https://icd.who.int/Henningsen P, Zipfel S, Herzog W. Management of functional somatic syndromes. Lancet 2007;369:946–955. https://doi.org/10.1016/S0140-6736(07)60159-7Henningsen P, et al. Persistent physical symptoms as perceptual dysregulation: a neuropsychobehavioral model and its clinical implications. Psychosomatic Medicine 2018;80:422–431. https://doi.org/10.1097/PSY.0000000000000588Stone J, et al. Who is referred to neurology clinics? The diagnoses made in 3781 new patients. Clinical Neurology and Neurosurgery 2010;112:747–751. https://doi.org/10.1016/j.clineuro.2010.05.011van Dessel N, et al. Non-pharmacological interventions for somatoform disorders and medically unexplained physical symptoms in adults. Cochrane Database of Systematic Reviews 2014;(11):CD011142. https://doi.org/10.1002/14651858.CD011142.pub2McEwen BS. Protective and damaging effects of stress mediators. New England Journal of Medicine 1998;338:171–179. https://doi.org/10.1056/NEJM199801153380307

Stručni pregled: doc. dr. sc. Natko Gereš, dr. med., specijalist psihijatar

Tekst je edukativnog karaktera i ne zamjenjuje individualni liječnički pregled.

Postoji obrazac koji se ponavlja svakog kolovoza. Zadnjih dana odmora javi se stezanje u želucu. Prvo jutro na poslu je podnošljivo, drugi tjedan je težak, a do sredine rujna osoba se osjeća gore nego prije nego što je uopće otišla na godišnji.

Ljudi to obično protumače kao vlastiti nedostatak — "nisam se znao odmoriti", "očito sam lijen". Objašnjenje je jednostavnije i manje osobno.

Zašto odmor ne drži?

Odmor uklanja izloženost stresu, ali ne mijenja ono što stres proizvodi. Dok ste odsutni, opterećenje se ne smanjuje — ono se nakuplja i čeka. Povratak zato nije povratak na nulu, nego na nulu plus tri tjedna zaostatka.

Uz to ide i kontrast. Tijekom odmora tijelo se spusti iz stanja pripravnosti u kojem je bilo mjesecima. Tek kad napetost popusti, postane vidljivo koliko je zapravo bila jaka. Mnogi ljudi prve dane godišnjeg provedu s glavoboljom ili prehladom upravo zato. A kad se sustav jednom spustio, povratak u visoku pobuđenost osjeti se puno oštrije nego kad se u njoj živjelo kontinuirano.

To je i razlog zašto se dio ljudi tijekom odmora osjeća lošije, ne bolje: bez radne strukture koja je držala pažnju zauzetom, isplivaju odgođene brige.

Što je normalno, a što nije?

Nekoliko dana prilagodbe je očekivano. Poremećen ritam spavanja, slabija koncentracija prvih dana, blaga potištenost pri kraju odmora — sve to prolazi unutar tjedan do dva.

Zabrinjava kad:

- tjeskoba pred povratak počne tjednima prije i ometa san

- nakon mjesec dana nema poboljšanja, nego pogoršanja

- javljaju se tjelesni simptomi svakog radnog jutra — mučnina, proljev, lupanje srca

- postoji izraženo izbjegavanje: odgađanje mailova, izostajanje, traženje bolovanja bez jasnog razloga

- misao "ne mogu se vratiti tamo" je stalna, ne povremena

Ako je tako, to nije problem prilagodbe. To je signal da je odnos prema tom radnom mjestu postao izvor kroničnog stresa — i tu se preklapamo sa [sagorijevanjem](#).

Prvi tjedan: što stvarno pomaže?

**Vratite ritam spavanja prije nego što se vratite na posao.** Tri dana ranije pomičite ustajanje prema uobičajenom vremenu. Vrijeme ustajanja je poluga, ne vrijeme lijeganja.

**Ne planirajte povratak za ponedjeljak.** Povratak u srijedu ili četvrtak znači da je prvi radni "tjedan" kratak, a prvi vikend blizu. Razlika je veća nego što zvuči.

**Prvi dan bez sastanaka.** Rezervirajte ga za pregled zaostataka i postavljanje redoslijeda. Ulazak izravno u sastanke stvara osjećaj da ste od prve minute u zaostatku.

**Nemojte pokušavati sve nadoknaditi u prvom tjednu.** Odaberite tri stvari koje stvarno moraju biti gotove i ostatak rasporedite kroz dvije sedmice.

**Zadržite jednu stvar s odmora.** Šetnju nakon večere, čitanje prije spavanja, kavu bez mobitela. Odmor ne mora prestati u cijelosti u jednom danu.

**Nemojte odmah ukinuti tjelesnu aktivnost.** Ona je prva stvar koju ljudi izbace kad se vrate u gužvu, a najbrže vraća toleranciju na stres.

Rujan i djeca

Za roditelje se na povratak na posao nadovezuje početak vrtića i škole. To je istovremeno promjena ritma za cijelo kućanstvo, i realno je očekivati dva do tri tjedna povišene napetosti kod svih.

Korisno je unaprijed dogovoriti tko što preuzima ujutro, pripremiti stvari večer prije i ne uvoditi nikakve nove obveze — izvannastavne aktivnosti, treninge, tečajeve — u prva dva tjedna. Sustav prvo treba stabilizirati, pa tek onda opterećivati.

Kada je to nešto ozbiljnije?

Rujan je mjesec u kojem se povećava broj javljanja psihijatru, i to nije slučajno. Kombinacija povratka u opterećenje, skraćivanja dana i pada koje ljeto privremeno prikrivalo često izvuče na površinu stanje koje je tinjalo mjesecima.

Vrijedi se javiti ako uz teškoće prilagodbe primijetite:

- da [tjeskoba](https://www.poliklinikaabr.hr/novosti-i-dogadanja/296-anksioznost-i-tjeskoba-kako-prepoznati-simptome-i-kada-razmotriti-tms) traje veći dio dana, ne samo ujutro

- da san ne dolazi na svoje ni nakon nekoliko tjedana

- da se gubi interes i za ono što nije vezano uz posao

- da se pojačava konzumacija alkohola

- da su prisutni osjećaj beznađa ili misli da nema smisla

Ako se stanje u rujnu ne popravlja nego produbljuje, razgovor sa stručnjakom u tom trenutku može spriječiti da se do zime razvije nešto što se liječi puno dulje.

Doc. dr. sc. Natko Gereš, dr. med.

Psihijatar u Poliklinici A.B.R. Bavi se psihijatrijskim liječenjem depresivnih, anksioznih i psihotičnih poremećaja, liječenjem ADHD-a, korištenjem TMS-a u liječenju brojnih kliničkih stanja, a posebno je aktivan u području istraživanja i pisanja o mentalnom zdravlju muškaraca.

Riječ "burnout" toliko se raširila da je izgubila oštrinu. Koristi se za sve — za lošu radnu subotu, za nedjeljnu tjeskobu, za dosadu na poslu. Zbog toga se ljudima koji su stvarno sagorjeli teško vjeruje, a i sami sebi teško priznaju da je stanje ozbiljno.

Vrijedi razdvojiti pojmove, jer se iz njih izvlače različiti zaključci o tome što treba učiniti.

Što burnout jest?

Svjetska zdravstvena organizacija u MKB-11 burnout ne svrstava među bolesti. Definiran je kao pojava povezana s radom — sindrom koji nastaje iz kroničnog radnog stresa kojim se nije uspješno upravljalo. Ta razlika nije formalnost: burnout se po definiciji odnosi na radni kontekst i ne opisuje teškoće u drugim područjima života.

Tri su njegove dimenzije, i sve tri moraju biti prisutne:

Iscrpljenost-ne umor koji prođe nakon vikenda, nego osjećaj da su rezerve potrošene. Osoba se budi umorna. Vikend više ne vraća energiju, a nakon godišnjeg olakšanje traje nekoliko dana.Mentalna distanca prema poslu- cinizam, ravnodušnost, otupljenost. Ljudi koji su prije bili predani počnu govoriti o poslu s podsmijehom ili gorčinom. Kod onih koji rade s ljudima — u zdravstvu, obrazovanju, socijalnoj skrbi — javlja se depersonalizacija: korisnici postaju "slučajevi", suosjećanje se gasi.Osjećaj smanjene učinkovitosti- uvjerenje da ništa što se napravi nije dovoljno dobro i da rad nema smisla. Ovo je dimenzija koju ljudi najrjeđe prepoznaju kao dio sindroma, a najviše ih izjeda.

Kako to izgleda prije nego postane očito?

Sagorijevanje rijetko dolazi naglo. Obično mu prethodi razdoblje pojačanog zalaganja — osoba radi više, preuzima dodatno, odgađa odmor jer "sad je gužva, poslije će biti lakše". Zatim slijedi povlačenje: prvo iz neobveznog dijela posla, pa iz druženja s kolegama, pa iz privatnog života.

Rani znakovi koje vrijedi shvatiti ozbiljno:

• nedjeljna večer postaje predvidljivo neugodnateško je početi zadatke koji su prije išli sami od sebe
• češće greške i propusti u rutinskim stvarimajavljaju se tjelesni simptomi — glavobolje, probavne tegobe, napetost u vratu i ramenima
• prekid rada je nemoguć: čak i navečer misli se vrte oko poslaraste konzumacija alkohola, kave ili "malih nagrada" na kraju dana

Burnout ili depresija?

Ovo je razlika koja mijenja terapijski plan, pa je vrijedi napraviti pažljivo.Simptomi se često preklapaju i jedno ne isključuje drugo!

Burnout je vezan uz posao, depresija zahvaća sva područja života.Kod burnouta je gubitak zadovoljstva uglavnom u radnim aktivnostima, kod depresije i u onome što je nekad veselilo izvan posla.Kod burnouta postoji dojam da je posao izvor problema, kod depresije općeniti osjećaj krivnje i bezvrijednosti.Odmak od izvora stresa kod burnouta donosi primjetno olakšanje, dok kod depresije ne donosi bitnu promjenu ("vratio sam se s godišnjeg i kao da nisam niti bio").Misli o smrti kod burnouta su rijetke, dok kod depresije mogu biti prisutne češće.

U praksi granica često nije čista. Dugotrajni burnout kod dijela ljudi prijeđe u pravu depresivnu epizodu, i tada odmor više nije dovoljan. Ako se uz iscrpljenost jave beznađe, osjećaj krivnje ili gubitak interesa za sve, riječ je o stanju koje traži liječničku procjenu, ne o "potrebi za pauzom".

Kod muškaraca se ovaj prijelaz osobito lako previdi jer se češće očituje kroz razdražljivost, povlačenje i pojačano piće nego kroz otvorenu tugu — o čemu smo pisali u tekstu o depresiji kod muškaraca.

Tko sagorijeva?

Ne oni koji najmanje rade. Sagorijevaju najčešće predani ljudi u okolnostima u kojima predanost nema uporište:

-veliko opterećenje uz malo kontrole nad načinom rada

-nesrazmjer između uloženog i priznatog

-nejasne ili proturječne upute

-osjećaj nepravde u raspodjeli posla

-sukob između osobnih vrijednosti i onoga što se tražirad s ljudima u patnji bez prostora za rasterećenje

Zadnja stavka objašnjava zašto su zdravstveni radnici, prosvjetari i socijalni radnici među najizloženijima.

Što ne pomaže?

• Samo godišnji odmor- odmor pomaže kod umora. Kod sagorijevanja učinak traje nekoliko dana jer se osoba vraća u nepromijenjene uvjete. Ako se svake godine s odmora vraćate gore nego što ste otišli, uvjeti su problem, ne vaša izdržljivost.
• Samo tehnike opuštanja- meditacija i vježbe disanja smanjuju simptome, ali ne mijenjaju opterećenje. Kao lijek protiv boli bez liječenja uzroka.
• Zamjena posla bez analize- ako se ne prepozna obrazac — preuzimanje previše, nemogućnost odbijanja, vezanje samopoštovanja uz radni učinak — obrazac se preseli na novo mjesto.

Što pomaže?

Na razini posla: pregovaranje o prioritetima i granicama, blokovi rada bez prekida, smanjenje prekovremenog rada dok se stanje ne stabilizira, razgovor s nadređenim o funkcionalnim ograničenjima bez ulaska u dijagnoze. Ako je opterećenje objektivno neizdrživo, individualne tehnike ga neće riješiti.

Na osobnoj razini: vraćanje sna u red, tjelesna aktivnost umjerenog intenziteta, obnavljanje kontakata izvan posla, i — kod većine ljudi ključno — rad na uvjerenju da odbijanje zadatka znači neuspjeh.

Kod izraženijih stanja, osobito kad je granica prema depresiji nejasna, procjena psihijatra pomaže odrediti treba li uz to i farmakoterapija te je li potrebno privremeno bolovanje. U takvim situacijama može pomoći i liječenje simptoma transkranijskom magnetnom stimulacijom - TMS-om

Kada se javiti?

- iscrpljenost traje dulje od nekoliko mjeseci i ne popušta nakon odmora

- pogreške na poslu postaju rizik za vas ili druge

- javljaju se panični simptomi, nesanica ili tjelesne tegobe bez nalaza

- posežete za alkoholom ili sedativima da biste izdržali dan ili zaspali

- osjećate beznađe ili misli da bi bilo lakše da vas nema — u tom slučaju odmah

Sagorijevanje nije znak slabosti ni manjka volje. Najčešće je znak da je netko predugo davao maksimum u sustavu koji to nije mogao izdržati.

Doc. dr. sc. Natko Gereš, dr. med.

Psihijatar u Poliklinici A.B.R. Bavi se psihijatrijskim liječenjem depresivnih, anksioznih i psihotičnih poremećaja, liječenjem ADHD-a, korištenjem TMS-a u liječenju brojnih kliničkih stanja, a posebno je aktivan u području istraživanja i pisanja o mentalnom zdravlju muškaraca.

Ova stranica je edukativna i ne predstavlja medicinski savjet, dijagnozu ni ponudu liječenja. Ako ste u krizi ili razmišljate o samoubojstvu, pomoć je dostupna sada: pozovite 112 ili Liniju psihološke pomoći 01 2376 470. Možete se obratiti i najbližoj hitnoj službi.

Većina ljudi nesanicu doživljava kao posljedicu. Nešto se dogodilo — stres na poslu, briga, tuga — i san je otišao. Kad se situacija smiri, san će se vratiti sam od sebe. Kod dijela ljudi tako i bude, ali kod znatnog broja nesanica se ustali.Prestane biti simptom i postane vlastiti problem koji dalje hrani ono od čega je nastao. To je razlog zašto se nesanicom danas bavimo kao zasebnim stanjem, a ne samo kao pratećom pojavom depresije ili tjeskobe.

Kada je riječ o nesanici, a kada o lošoj noći?

Loše prospavana noć nije poremećaj. O nesanici govorimo kad su ispunjena tri uvjeta istovremeno:

- postoje teškoće s uspavljivanjem, održavanjem sna ili prerano jutarnje buđenje

- to se događa najmanje tri noći tjedno, dulje od tri mjeseca

- postoje posljedice tijekom dana— umor, razdražljivost, pad koncentracije, pogoršanje raspoloženja

Ključan je treći uvjet. Neki ljudi spavaju pet sati i funkcioniraju sasvim dobro; to nije nesanica. Drugi spavaju sedam sati, ali isprekidano i nekvalitetno, i danju su neupotrebljivi — to jest,veza ide u oba smjera. Dugo se smatralo da je nesanica jednostavno simptom depresije. Podaci govore drugačije: nesanica često "prethodi" prvoj depresivnoj epizodi, ponekad mjesecima. Osobe s kroničnom nesanicom imaju otprilike dvostruko veći rizik da razviju depresiju od onih koje spavaju uredno. Isto vrijedi i za tjeskobu. Neprospavana noć slijedećeg dana pojaćava reaktivnost na neugodne podražaje i slabi sposobnost smirivanja vlastite reakcije. Osoba je razdražljivija, brže se uznemiri i teže se vraća u ravnotežu. Navečer zbog toga ima više razloga za brigu — i lošije spava. To je začarani krug u kojem se ne zna što je uzrok, a što posljedica. Zato ga i treba prekinuti s obje strane.

Zašto se mozak ne može "isključiti"?

Kod kronične nesanice živčani sustav je u stanju pojačane pobuđenosti koje traje 24 sata na dan, ne samo noću. Tijelo je u blagoj pripravnosti i kad je osoba umorna. Otud poznati osjećaj "iscrpljen sam, ali ne mogu zaspati". Uz to se razvija naučena povezanost: krevet postaje mjesto na kojem se osoba bori, provjerava sat, računa koliko sati sna joj je ostalo. Mozak spavaću sobu prestane povezivati sa snom i počne je povezivati s naprezanjem. Zato mnogi ljudi s nesanicom lako zaspu pred televizorom u dnevnom boravku, a čim legnu u krevet — potpuno se rasane, što ne pomaže, iako se čini logičnim. Nekoliko strategija koje ljudi spontano primjenjuju zapravo održavaju problem: "Duže ležanje u krevetu".Ako osoba legne u 22 i ustane u 8 kako bi "uhvatila" više sna, provede deset sati u krevetu da bi spavala pet. Time se san dodatno razrjeđuje i veza kreveta s budnošću učvršćuje.

• Alkohol kao pomoć pri uspavljivanju - Skraćuje vrijeme uspavljivanja, ali razbija drugu polovicu noći i vodi ranom buđenju s pojačanom tjeskobom.
• Nadoknađivanje vikendom - Pomicanje ustajanja za tri sata subotom pomiče cijeli biološki ritam i nedjelja navečer postaje predvidivo loša.
• Dnevno spavanje - Popodnevni san smanjuje pritisak za spavanjem navečer.
• Provjeravanje sata noću - Nema informacije koja pomaže, a svaka aktivira računanje i tjeskobu.

Što stvarno pomaže?

Prvi izbor u liječenju kronične nesanice nije lijek, nego kognitivno-bihevioralna terapija za nesanicu (KBT-I). To je strukturiran postupak koji u nekoliko tjedana kod većine ljudi daje trajniji rezultat od tableta za spavanje.

Njezine glavne komponente:

• Restrikcija vremena u krevetu
• Vrijeme u krevetu privremeno se skraćuje na približno ono vrijeme koje osoba stvarno spava, pa se postupno produljuje kako san postaje čvršći. Zvuči neintuitivno i prvih je dana zahtjevno, ali je najučinkovitiji pojedinačni element.Kontrola podražaja.
• Krevet služi samo za spavanje. Ako se ne zaspi unutar dvadesetak minuta - ustati, otići u drugu prostoriju, raditi nešto dosadno pri prigušenom svjetlu i vratiti se tek kad se javi pospanost.
• Fiksno vrijeme ustajanja. - Isto svaki dan, uključujući vikend, bez obzira na to kako je noć prošla. Vrijeme lijeganja može varirati, vrijeme ustajanja ne.
• Rad na mislima o snu. - Uvjerenja tipa: "ako večeras ne odspavam osam sati, sutra je propao dan" sama po sebi stvaraju napetost koja onemogućuje san.
• Uz to idu uobičajene mjere: kofein ne poslije 14 sati, jutarnje svjetlo, tjelesna aktivnost ali ne kasno navečer, hladnija i mračna soba, ekrani izvan kreveta.

Kada nesanica nije samo nesanica?

Prije nego se krene s bilo čim, vrijedi isključiti druga stanja koja se predstavljaju kao nesanica:

- opstruktivna apneja u snu (hrkanje, prekidi disanja, jutarnja glavobolja, dnevna pospanost)

- sindrom nemirnih nogu

- bolest štitnjače

- kronična bol

- nuspojave lijekova

- prekomjerna konzumacija alkohola ili stimulansa

Isto tako, prerano jutarnje buđenje s najgorim raspoloženjem u ranim jutarnjim satima klasičan je obrazac depresivnog poremećaja i traži drugačiji pristup nego obična nesanica.

Gdje su lijekovi, a gdje TMS?

Hipnotici imaju svoje mjesto — kod kratkotrajne nesanice vezane uz jasan stresni događaj mogu spriječiti da se problem učvrsti. Problem nastaje kad se koriste mjesecima i godinama: razvija se tolerancija, a kod naglog prekida san se pogorša više nego što je bio na početku. Benzodiazepini nisu rješenje za kroničnu nesanicu. Kad je nesanica dio depresivnog ili anksioznog poremećaja, liječenje osnovnog stanja obično popravlja i san. Kod osoba kod kojih lijekovi nisu dali zadovoljavajući odgovor ili se loše podnose, u obzir dolazi i transkranijalna magnetska stimulacija - neinvazivna metoda koja djeluje na moždane mreže uključene u regulaciju raspoloženja i pobuđenosti.

Kada se javiti razgovor sa stručnjakom?

Ima smisla ako:

- nesanica traje dulje od tri mjeseca

- danju ste iscrpljeni do te mjere da to utječe na posao ili vožnju

- uz nesanicu se javlja trajna tjeskoba (https://www.poliklinikaabr.hr/novosti-i-dogadanja/282-najcesci-simptomi-depresije)

- već dulje uzimate tablete za spavanje i ne znate kako ih prestati uzimati

- buđenja su praćena osjećajem panike ili lupanjem srca

Nesanica je jedno od stanja kod kojih relativno kratka, ciljana intervencija donosi vrlo primjetnu razliku. Nema razloga čekati godinu dana.